In memoriam – Prof. dr. sc. Radovan Vukadinović (1938–2019)

Dana 22. svibnja 2019. godine preminuo je umirovljeni profesor Radovan Vukadinović, osoba čije je djelo utkano u same temelje hrvatske politologije. Bio je jedan od prvih zaposlenika Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu 1962., te utemeljitelj međunarodnih odnosa, kao jedne od ključnih grana politologije, u hrvatskoj akademskoj zajednici. Napustio nas je nedugo nakon smrti svoje supruge, profesorice Lidije Čehulić Vukadinović, životne suputnice u radu i stvaranju djela o međunarodnim odnosima i vanjskoj politici, koja su obrazovala generacije politologa u Hrvatskoj i šire. Tužni je kraj, uz ljudsku dimenziju koja pogađa sve one koji su ih privatno poznavali, neizmjerni gubitak za studij međunarodnih odnosa i politologije uopće. Vukadinović je u šest desetljeća svoje aktivne i plodonosne akademske karijere ostavio u naslijeđe na stotine članaka i preko četrdeset knjiga. Njegov golemi doprinos znanosti i društvu gotovo je nemoguće predstaviti u zadanim okvirima ovoga teksta.

Rođen u Bitolju u Makedoniji 1938., Vukadinović je proveo djetinjstvo i stekao osnovno obrazovanje u Zadru. Konačno se smješta u Zagrebu, gdje diplomira i magistrira pravo na Pravnome fakultetu, 1965. godine. Doktorirao je na Fakultetu političkih znanosti s temom „Političko-pravni odnosi država SEV-a”, 1968. godine. Tijekom godina, Vukadinović će se prometnuti u jednoga od najutjecajnih javnih stručnjaka ondašnje Jugoslavije za sovjetsko-američke hladnoratovske odnose. Njegove analize o oscilacijama u odnosima velikih sila, od detanta do nove utrke u naoružanju 1980-ih, postaju nezaobilazno štivo kako za stručnu tako i za širu javnost. „Vukadinović“ postaje referentno ime ne bez razloga – njegov pristup međunarodnoj problematici nije bio uvjetovan ideološkim pristranostima niti je pisao u duhu vladajućeg diskursa. Sistematičnost i jednostavnost stila činili su njegovo djelo s jedne strane uravnoteženim, a s druge strane pristupačnim široj javnosti. U privatnom razgovoru prije nekoliko godina, rekao mi je kako mu je temeljni motiv u pozadini svih njegovih djela bilo da samome sebi razjasni „problem do najsitnijeg detalja“. Iz toga vremena proizlaze neka od njegovih najznačajnijih djela, a od kojih posebno treba istaknuti Američko-sovjetski odnosi od 1917 do 1976 (1976), Hladni rat i Europa (1981), Nuklearne strategije supersila (1985), Mediteran između rata i mira (1986). Riječ je tek o fragmentima iznimno bogatoga opusa kojim je Vukadinović zadužio hrvatsku znanost o međunarodnim odnosima, kao i domaću historiografiju hladnoratovskog vremena.

Njegova neprikosnovena stručnost kao i suvereno vladanje teorijom, o čemu svjedoče njegove Teorije međunarodnih odnosa (2005) i Teorije vanjske politike (2005), priskrbit će mu svjetsku prepoznatljivost. Uz to što je bio gostujući predavač na Florida State Universityju od 1985. godine, Vukadinović će predavati i istraživati kao suradnik na nizu institucija i fakulteta: od East-West Security Studies u New Yorku (gdje je bio član akademskog odbora do 1990.), nizozemskog Instituta međunarodnih odnosa, Sorbonne u Parizu, do Međunarodnog instituta za mir u Beču (gdje je bio član savjetodavnog odbora). Predavao je u svim državama bivše Jugoslavije, od kojih posebno treba izdvojiti Crnu Goru, gdje je pridonio utemeljenju Univerziteta Donja Gorica 2007., i gdje je vršio dužnost dekana. Na Fakultetu političkih znanosti godinama je bio prvo ime na odsjeku za međunarodne odnose, te je popularizirao ovu granu kroz angažman na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije „Dag Hammarskjöld“.

Međutim, akademski je rad tek jedan aspekt Vukadinovićevog iznimnoga društvenog doprinosa. U vrijeme prijelomnoga povijesnog trenutka, kada Hrvatska teži euroatlantskim integracijama na pragu 21. stoljeća, Vukadinović se angažira u nevladinom sektoru te je jedan od osnivača udruge Atlantsko vijeće Hrvatske. S namjerom informiranja javnosti i promicanja vrijednosti NATO-a, Vukadinović je uvelike pridonio hrvatskom putu k članstvu u toj organizaciji. Također, pridonio je razvijanju mreže regionalnih udruga, koje su u svojim zajednicama isticale važnost euroatlantskih integracija.

Vukadinović, doduše, nikada nije bio strogo profesionalno ograničen na međunarodne odnose, već je pokazivao i veliku ljubav za kulturu i umjetnost. Ostat će svakako zapamćen kao strastveni filatelist, član Hrvatskoga filatelističkog saveza. Objavio je knjige kao što su, primjerice, NATO temelj euroatlantskih integracija: filatelistička interpretacija (2012) i Politički profil Pabla Picassa: filatelistička interpretacija (2013). Za potonju će knjigu Miljenko Jergović reći da je nesumnjivo i neusporedivo najsuvislija i najdostojanstvenija publikacija posvećena Picassu u Hrvatskoj. Upravo je ta svestranost najveća vrlina koja je krasila Vukadinovića kao intelektualca i koja je ostavila trajni pečat u njegovim djelima.

Nositelj Reda Kneza Branimira za doprinos razvoju znanosti o međunarodnim odnosima, Radovan Vukadinović je bio doajen i, još za života, institucija. Rast popularnosti i znanstveni razvoj međunarodnih odnosa u hrvatskoj akademskoj zajednici najviše duguje Vukadinovićevom neumornom radu i predanosti: njegove se knjige neizostavno citiraju, po njegovim se udžbenicima redovno podučavaju studenti, njegovo ime ostaje kao trajna nada u bolji svijet i inspiracija istraživačkim naporima nadolazećih generacija.

 

Petar Popović

Statut HPD-a